U emisiji Special Happy Show na Happy FM-u, legendarni glazbenik Vladimir Kočiš Zec proslavio je svoj 77. rođendan uz iznenađenje koje mu je priredila ekipa predvođena voditeljem Domagojem Nižićem – tortu i simbolično puhanje svjećica u eteru. Član Novih fosila, grupe koja više od pola stoljeća obilježava živote tisuća obožavatelja diljem regije, otvoreno je govorio o svom životnom putu, prijateljstvima, glazbi i vremenu koje se neprestano mijenja.

“U posljednje vrijeme moja supruga rado organizira obiteljska druženja povodom rođendana. Evo, u nedjelju imamo jedan lijep roštilj“, kaže Zec o proslavi rođendana i dodaje da sve više cijeni svoj mir.

Na pitanje što bi si sam poklonio, uz osmijeh je priznao da ne traži ništa veliko.

“Zadnjih desetak godina koristio sam onu metalnu kopču za novčanice. I, kao za inat, prije nekih mjesec dana je nestala. Ma za novac mi nije teško palo, nikad ga i nemam puno. I kad me supruga pitala što bih htio, iskreno sam joj rekao da bih volio novu kopču, to bi me baš obradovalo“, priznaje.

O glazbi je govorio djelu identiteta i “supstanci” koja mu održava vedar duh. Posebnu vrijednost, kaže, ima provođenje vremena s mlađim kolegama, a prisjetio se i vremena kada su se umjetnici i sportaši spontano družili

“Nekad su se ljudi iz različitih svjetova više družili. Danas, kad pogledam mlađe kolege, sve se svelo na broj pregleda na YouTubeu. Kao da je to jedino važno. Možda su to današnje ‘prave vrijednosti’, ali nisam baš siguran“, iskreno će.

Simpatično je otkrio i zašto muškarci teže tomu da postanu glazbenici.

“Devedeset posto glazbenika, kad ih pitaš zašto su počeli s glazbom, ako su iskreni, reći će zbog djevojaka. Kad sam došao u Nove fosile, sa ’76. na ’77., pitali smo tadašnjeg vođu benda, pokojnog Slobodana Momčilovića Moku zašto se on počeo baviti glazbom i bez razmišljanja je rekao zbog komada ha, ha. I tako je to bilo, ako si bio u bendu, bio si faca. Bavio sam se i atletikom, bio sam prvak grada Zagreba u trčanju na 60 metara, Tad još nije bilo sprinterica ni posebnih staza. S 15 godina sam skočio 5,90 u dalj. Danas kad me vidiš, ne bi rekao da sam bio atletičar“, ispričao je kroz smijeh.

Govoreći o onome što pjesmu čini bezvremenskom, Zec se prisjetio i riječi jednog od najvažnijih autora s naših prostora, pokojnog Đorđa Novkovića.

“Đorđe je znao reći da pjesma mora imati nešto toplo, ljudsko. I da pjevač ima suzu u glasu. Možemo mi govoriti što hoćemo o Miši Kovaču, ja ga izuzetno cijenim, ali on ima tu suzu. Ili Džo Maračić, nije on neka pjevačina, ima mali raspon, ali ima suzu, i to prolazi. A kad na sve to dođe dobar stih, onaj koji te dirne, to je to. To je znao i Đorđe, i zato je stvorio bezvremenske hitove“, ispričao je.

Dotaknuo se i osobnog razvoja i otkrio da je krenuo učiti engleski jezik, premda je na njemu godinama pjevao.

“Miroslav Stanić Jimmy iz grupe Neki to vole vruće i ja uredno dva puta tjedno imamo kod naše ‘tičerice’ online satove“, podijelio je glazbenik.

Domagoja Nižića je zanimalo je li istina ili mit da je Kočiš tijekom turneja u Sovjetskom savezu švercao traperice.

“Mislim da bi jednom trebalo demistificirati te priče. Na ruskim turnejama dobivali smo honorare, ja sam, kao član pratećeg benda, primjerice, dobio 40 rubalja. Zvijezde, poput Zdravka Ćolića, imali su 300, 350. Na turneje se išlo na najmanje mjesec i pol dana, novac se nije tamo trošio, čekao te je u Zagrebu. A kako si tamo živio? Od snalaženja. Jedan par traperica bi došao i do 150 rubalja, što su bile dvije liječničke plaće. U jednoj turi smo znali ponijeti između 350 i 400 komada. Operu se, smotamo ih dok su još mokre i onda se trpaju u prazne zvučne kutije. Tako su radili svi pa i moja malenkost“, objasnio je Zec za Happy FM.

Kada govori o prijateljima, to nije samo kurtoazija, već duboko ljudsko iskustvo. Jedan od tih odnosa bio je onaj s nedavno preminulim Marinkom Colnagom.

“To je čovjek s kojim se nikada nisam posvađao, od 1976. pa do kraja. Mogli smo imati suprotna mišljenja ponekad, ali svađu nikada. Znao bi doći u mojim teškim intimnim trenucima, kroz šalu, i izvući me iz crnila. Imao je tu rijetku sposobnost da te prebaci u neki drugi film, da ti vrati nadu. Bili smo pravi prijatelji do posljednjeg trenutka“, priznaje Zec.

Prisjetio se i neprežaljenog Rajka Dujmića koji je za Fosile napisao bezbroj hitova.

“Rajka su muze zaista voljele. Mi smo mu bili pomoć, bili smo njegov prvi filter. Kad bi donio novu pjesmu na probu, ruke bi mu se tresle. Bilo mu je jako stalo do našeg mišljenja. Znao bi svirati pjesme susjedima, krišom, da osjeti reakciju. Imao je taj instinkt, znao je odabrati pravi tekst“, kaže.

Dotaknuo se ideja o biografiji i filmu o Novim fosilima u budućnosti.

“Prošle godine, uoči velikog koncerta u Areni, Mario Mihaljević, naš poznati novinar, autor stihova i glazbenik, napisao je kratku biografiju o nama, iako je publika je možda očekivala neko opširnije izdanje. Kroz anegdote je pokušao prikazati tko smo mi zapravo, kakvi smo ljudi, kakva smo škvadra, kako dišemo zajedno. Bilo je čak inicijativa i za film. Prijedlog je došao iz Beograda, što je u neku ruku i čudo, jer nije iz Zagreba. No, to je veliki zalogaj, i možda se ljudi ne usude, a možda mi nismo bili tako veliki bend“, zaključio Kočiš.

FOTO: Kristijan Jalšić/Happy FM