Mejaši: ‘Tko je Zorica?’ bilo je najpretraživanije pitanje na Googleu u Hrvatskoj 2014. godine
Radio HappyFM je 25. siječnja, u Special Happy Showu ugostio je članove tamburaškog sastava Mejaši, popularnije kao Tamburaši u starkama, Varaždince Edu Drakulića i Nikolu Bosilja. Vrhunski zabavljači neiscrpne energije kaže da nikad nisu glumili nešto što što nisu.
Nekad nemam pojama od kud nam energija, kaže nam Edo, ali treba biti jednostavan, svoj. Nikada nismo glumili da smo nešto što nismo, odsviramo najbolje što znamo, i sve dok ljudi idu doma zadovoljni znamo da je to ispunjenje cilja i onog što smo došli ostvariti.
Što se nedostataka tiče, imali smo pristup da ćemo sve naše nedostatke pokušati pretvoriti u prednosti, uvijek smo imali cilj da nitko ne treba biti virtuoz, nego samo da budemo svoji i tu energiju koju imamo da znamo predati. Mislim da smo u tome s vremenom uspjeli i da su ljudi to prepoznali.
Čim smo krenuli napravili smo Previše ljubavi i ona je jako lijepo zaživjela, i nekako smo se tu počeli probijati na teren. Nakon toga smo napravili Uživajmo dok smo mladi, no nije bila ni sjena prvoj. Ti kao glazbenik zapravo nemaš predodžbu o tome kako ćeš zvučati u budućnosti, i nismo je imali sve do prije par godina kada smo shvatili da smo počeli stvarati neki svoj zvuk. Zorica je obilježila cijeli taj period, poslije Zorice i Ana, 4-5 piva, i mi kao bend uspjeli smo dobiti prepoznatljivi zvuk koji je drukčiji.
Postoje tri točke po kojima prepoznajemo da smo uspjeli: kada uđemo u kafić konobarica mora pustiti pjesmu od Mejaša, gazda šalje rundu, a ovaj tamo viče moj mali bi se slikao s vama. Živimo jedan lijep život zahvaljujući našoj publici.
Tamburaši u starkama
Ako ih i nemamo na nogama, u autu barem jedne imamo spremljene starke, kaže Nikola. Super je ako možeš svoj zvuk potkrijepiti stajlingom, jednom smo računali koliko starki imamo pa smo ih nabrojali preko stotinu.
Ako ih i nemamo snađemo se, deviza nam je bolje bez tambure na bini nego bez starki.
Na početku smo svi svirali u narodnim nošnjama, pa nam je to bilo naporno jer ih je trebalo peglati. Pa smo obukli odijela i cipele no nije nam išlo s našim godinama. Onda sam ja (Nikola, op.a.) jednom zaboravio cipele i imao sam na to odijelo starke, i svi su mi tada gledali u noge. Onda je Edo rekao nešto u stilu što ne bismo zadržali starke, pa smo ih zadržali, no odbacili odijela i tada smo izgledali kao pravi tamburaški pioniri; starke na nogama, plave poderane traperice i karirana košulja.
Da je to dobar put pokazalo se kada su roditelji djecu počeli oblačiti u tu obleku kad bi dolazili na naše koncerte.
Znamo da nisu zdrave i već smo probali stavljati anatomske uloške, no nije to taj feeling. Najgore je kad ih zaprljaš i moraš ih ići prati, a znaš da nije to to, starke se ne nose ful čiste. Vjeruj mi da kad sviraš na Staru godinu na otvorenom na minus 17 u starkama je jako hladno.
Mejaši
Kada smo odlučivali o imenu banda, bile su opcije Komšije, Cofleki, no niti jedno ime nije baš u potpunosti sjelo. Onda sam na televiziji, tada teletekstu zapravo, vidio da ide serija Mejaši pa smo s tim imenom pokušali ići naprijed. Jedna riječ koja bi sve objasnila, a da na prvu zainteresira. Ime se s vremenom pokazalo sve bolje i bolje, neki misle da smo iz Splita, neki iz Slovenije, neki iz Zagorja, a mi smo glavom i kapom Varaždinci.
Zorica – najveći hit
Kad smo izdali prva dva singla Denis Dumančić nam je došao i rekao dečki ja imam stih ‘a u zoru Zorica me budi’, i sad je trebalo dalje razraditi pjesmu. Zorica je inače Denisova žena i valjda mu je bilo mrsko što ga budi ujutro. Imali smo i neki rif, neki tekst, i Denis nam je potom gotovu pjesmu predstavio. No mislio sam si, joj ne bih ja to svirao, ja bih radije nešto poput Parnog Valjka, no nemaš ti pojma kad si mlad. No hvala Bogu da smo se odlučili da idemo u tom smjeru jer nas je to obilježilo.
A tko je Zorica? Taj termin, odnosno ovo pitanje bilo je najtraženije na googleu u Hrvatskoj 2014. godine, rekao je Edo.
Tekstovi Mejaša uvijek su bili malo drčniji, fokus je na ljubavi naravno, no uvijek se u tekstovima motalo pivo, pa eto i hopa cupa, uvijek je to podsjećalo na Plavi orkestar i plesali smo oduvijek po rubu. I u pjesmama Pet šest piva i Zavela me Ana, i Ale Ale. Pri kraju smo sada i s novom pjesmom, no evo još čekamo i tražimo još jedan mali nerv da se istaknemo, ganjamo svaki put nešto novo, ne stajemo nego grizemo još jače. U našim pjesmama postoji ta jedna jednostavnost, Zorica je bila megahit i teško je nakon toga.
Hrvatska zabavna glazba
Dao bih puno više prostora zabavnoj glazbi, riječ je o tom jednom melosu koji je nas Hrvate obilježio tijekom godina i koji nas predstavlja prema van. Bilo da je on kajkavski, slavonski, dalmatinski, uopće nije bitno. Tko ne vjeruje neka bilo koju subotu ode na koncert takvog jednog zabavljača, ti su koncerti puni i van granica Lijepe naše. Voljeli bismo da na scenu dođu mladi izvođači, ne zbog konkurencije, nego da svak’ da nešto svoje. No, mladi nemaju podršku i nemaju se gdje promovirati. Također, ne bi bilo loše da svi ti mladi koji se probijaju počnu razmišljati na hrvatski način, da se prestanu raditi coveri na stranim jezicima. Svi bi preko noći htjeli biti Ed Sheeran i Justin Bieber. Oliver i Parni Valjak isto nisu preko noći postali to što jesu, niti mi nismo dobili sto koncerata godišnje. Hrvati su muzikalni, talentirani i mislim da budućnost leži u mladima i da se nemaju čega sramiti.