Brigitte Macron je bila malo pedofilka, Francuskinjama je moralna vertikala nagnuta kao kosi toranj u Pisi, a upoznati Mrleta trebala bi biti privilegija svakog čovjeka. Ovo i još puno toga ispričala nam je pjevačica iza koje stoje šest desetljeća karijere.
Za nju kažu da je najveća pjevačica europskog istoka, svakako je međunarodna diva koja je uspješnu glazbenu karijeru, osim na području bivše Jugoslavije, izgradila u Francuskoj koju je osvojila 60ih i 70ih godina. U srijedu 22. veljače u Special Happy Showu na Happy FM radiju gostovala je dobitnica srebnog i zlatnog odličja, koja su joj dodijelili francuski predsjednici Jacques Chirac i nedavno Emmanuel Macron prilikom svog dolaska u Zagreb, šarmantna i duhovita Tereza Kesovija koja se u studio nije spustila iz Groda (op.a. Dubrovnik), već iz šetnje Sljemenom.
Poznata kao velika obožavateljica Leta 3, prokomentirala nam je aktualnu temu – nedavni nastup Riječana na Dori koji je medijima i javnosti dao puno štofa za priču, i dakako temu na koju svaki građanin koji drži do sebe – ima mišljenje.
Let 3 je za mene zakon, upoznati Mrleta trebala bi biti privilegija svakog čovjeka
Let 3 je za mene zakon, ja njih zaista volim i poštujem, prvo radila sam s njima na pjesmi Sam u vodi, pa krene recitirati stihove:
‘Sama u vodi, zavaljena u blato. U očima crni veo, telefoni sasvim tamni, oni laju kao ribe’, recitira Tereza pa dodaje: te tekstove ne možeš povezat, ali se sve to veže u jednu poruku, u ama baš svakom svom djelu Let 3 imaju poruku.
Mrle (op.a. Damir Martinović Mrle) je stvaralac, on provodi dane i noći pred spavanje razmišljajući o sljedećem ostvarenju u to sam uvjerena, upoznati tog čovjeka bi trebala biti privilegija svakog čovjeka. Let 3 ljudi uzimaju olako, kao da su cirkusanti, šta se oni tu sad svlače pa presvlače, pa je prvo gol, pa okrene stražnjicu, ljudi Božji to je najmanje važno, ima tu naravno čistunaca koji to ne mogu zamisliti, no u kontekstu onoga što su željeli, to je normalno.
Naravno da smo navijali za njih na Dori, toliko smo navijali kod mene doma, to je bila takva buka i galama, to je bilo nevjerojatno. Mislila sam da ću ostati bez glasa za sva vremena, a njihov odgovor je bio: ŠČ. Bit će u finalu sigurna sam, bit će i dosta galame, jer s one dvije rakete koje se pojave na sceni, one nisu agresivne, no tu su i šta sada. No, znamo kome je upućena kritika, dobro se zna. Rusija i Ukrajina, no kako su trezveno lijepo rekli – samo nam ljubav nam treba; pusti sve te gole strašnjice i rakete, ljubav je bitna. Da prestane taj kaos rata, bijede, patnje i da pokušamo živjeti u miru.
Francuskinjama je moralna vertikala nagnuta kao kosi toranj u Pisi
Na pitanje što možemo naučiti o Francuskinjama, apropos njihovog šika, Tereza tvrdi – ništa pretjerano. One svoj imidž više imaju zahvaljujući svojoj povijesti, slavnim Francuskinjama koje su bile šik dame no isto tako i dame sumnjivih morala, dodaje, malo im je nagnuta ta moralna vertikala kao kosi toranj u Pisi. One su vrlo elegantne, a imaju i zašto biti, jer imaju modnih kreatora koje kopiraju i imaju istančani osjećaj za lijepo oblačenje.
Brigitte Macron je bila malo pedofilka
Generalno o Francuskinjama imam dobro mišljenje, prva dama Francuske Brigitte Macron koja je u svojoj mladosti bila profesorica ili učiteljica svom suprugu današnjem predsjedniku Emmanuelu Macronu, neminovno ima više godina od njega, dakle bila je i malo pedofilka. No interesantno je u kojoj mjeri ona dobro izgleda, a čini mi se i mudra.
No, nastavlja Tereza dalje, samo vidjeti i usporediti jednu našu Slovenku (op.a. Melanija Trump) koja je udata za bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, pa kad gledaš Melaniju i Brigite otraga onda vidiš da je Brigitte malo prema daščici, a ova točno ima izbočeno koliko treba. To Francuzi nemaju, no bile su velike dame, bilo da su pjevačice ili glumice, a volim i foie gras.
Veliki ljudi imaju jednu zajedničku vrlinu
Svi veliki ljudi, ljudi zvučnih imena s kojima sam radila, sjedila i pričala i s kojima sam snimala imali su jednu jedinu, zajedničku, vrlinu, a to je jednostavnost. Biti jednostavan, ne praviti se važan, kao da držiš Boga za bradu, to je grozno i ne simpatično. To ljudi ne vole, budi normalan, to što ti je Bog dao da imaš glas, ili smisao za glumu, komponiranje… poštuj to, to nisi izmislio ti, s tim si rođen, to poštuj, no malo je toga kod nas, malo, no nađu se.
Mala iz Groda
Dijete sam roditelja rođenih na selu, u Konavlima, spavala svaku večer u drugoj kući i tako sam prenosila vijesti iz Groda i donosila ih na selo. I onda bih malo izmišljala priče da bi bilo malo zanimljivije, no u okviru u kojoj bi bila sazdana sva moja ljubav prema selu. Stalno su me zvali jadna mala iz Groda. Moje djetinjstvo je bilo najljepše doba mog života.
Najdraže pjesme
Na pitanje koja joj je njezina najdraža pjesma odgovara: Netko je rekao da sam snimila više od tisuću pjesama, sad zamisli da imam tisuću djece – koje bi izabrala?. Moram vam reći da je bilo prelijepih pjesama, ako to nisu bile već lijepe melodije onda je bio tekst koji je govorio jako puno. Prve pjesme bile su Zdenka Runjića, spomenula bih Ćakule o siromajima, riječ je o pjesmi jednog interesantnog južnoameričkog ritma kojeg je preuzeo Cubismo. Snimili smo zajedno tu pjesmu i zvuči fenomenalno.
Tako je i slučaj s pjesmom Što je ostalo od ljubavi koja je dobila nevjerojatnu snagu. Onda je došla Balada o tovaru. Tovar u ono vrijeme siromaštva bio je jedino prijevozno sredstvo, prevozio je i drvo i lozu i grožđe, a kako je Zdenko (op.a. skladatelj Zdenko Runjić) potekao iz toga miljea, on je zapamtio tog tovara koji vuče i hrani obitelj i ispričao je eto tako jednu priču.
Lijepe pjesme su Molim te ostani, Rusticana, Runjićeva Fiamengo, Ni me stra’, Nono. A Nono ima čudnu priču, naime ja nisam upoznala nonu ni s mamine ni papine strane, pa značenje Nona ja ne znam. Ja ne znam tko je taj čovjek pa sam onda izmišljala. Lijepa pjesma je i Ima te, Aljoše Šerića i Što je ostalo od ljubavi.
U Happyjevom Special Happy Showu ove su srijede, 15. veljače gostovali članovi zagrebačkog tamburaškog sastava Gazde iz Markuševca, banda koji ove godine proslavlja veliki jubilej – 30. obljetnicu svoga rada i karijere.
Marko Bujanović i Damir Popović najavili su slavlje koje će trajati cijelu godinu, a bit će popraćeno većom medijskom kampanjom. Nakon devet godina objavit će i novi maksi album s 18, 19 pjesama, a čeka ih i velika turneja koja kreće u svibnju. Krajem ljeta planiraju turneju po Americi, možda i Kanadi, a sve bi trebali ukrasiti veličanstvenim obljetničkim nastupom u Domu sportova u Zagrebu s puno starih hitova i novih pjesama.
Prvih 30 je najteže, kažu nam Damir i Marko koji su se u studiju prisjetili početaka devedesetih godina kada su kao band, i svojih 18-ak godina veoma rano ‘polovili konce’, povezali se s dobrim autorima, počeli raditi prve snimke, ujedno i velike hitove i tako odjeveni u kožne jakne i s tamburicom u ruci približili ovaj instrument široj i nešto mlađoj publici te otvorili jedan cijeli novi glazbeni smjer. U javnosti, no i u medijima odjeknuli su kao bomba, u toj mjeri da su ih mediji prozvali zagrebačkim Beatlesima. U kontinuitetu su na estradi prisutni od tada, bez rupa u koncertiranjima i nastupima, s preko dvije tisuće nastupa, a danas imaju svoju izdavačku kuću i stalnog producenta Predraga Peggyja Martinjaka.
Trešnja i Toše Proeski
Kada je prije gotovo 30 godina prvi put javno izvedena ‘Još i danas zamiriši trešnja’ njezin autor Miroslav Rus i tamburaški sastav ‘Gazde’ nisu ni sanjali kakav će uspjeh pjesma doživjeti. Nije nepoznanica da ju je prepjevao i makedonski pjevač Toše Proeski te s njom u Makedoniji napravio takvu emociju da je u toj zemlji zasađeno nekoliko stotina stabala ovog drveta.
A priču o tome kako je Toše, s kojim se članovi Gazda nisu poznavali na nešto više od ‘bok bok’ na koncertima, došao do pjesme Još i danas zamiriše Trešnja, Damir i Marko čuli su tek nedavno.
Naime, jedan zagrebački dečko (op.a.) koji je s bandom svirao u Makedoniji jednu je večer svirao u restoranu u koji je Toše znao često zalaziti. Toše je čuo pjesmu, rekao da mu se jako sviđa, pitao od koga je, i ostalo je ušlo u povijest. Gazde su se odužile i u jednom liveu otpjevali Tošinu pjesmu Pratim te.
Trešnja kao najvažnija pjesma u karijeri
Objavljena u svibnju 1995. godine, Još i danas zamiriše Trešnja došla je do najširih dijelova publike do kraja godine. Na nastup u Domu sportova u prosincu publika je na koncert došla s isprintanim tekstom i riječima pjesme kako bi je mogli pjevati uživo s Gazdama, Trešnja do danas ‘nije izgorjela’ i na koncertima je dečki ostavljaju među zadnjima jer znaju da je publika uvijek nestrpljivo čeka.
Led Zeppelin, Zagreb 1998.
U veljači 1998. godine Gazdama se ukazala velika čast kada je na koncert u zagrebački Dom sportova stigao legendarni engleski rock band Led Zeppelin.
Zeppelinov menadžer organizao je druženje sa zagrebačkim bandovima u ondašnjem Hard Rock Caffeu u zagrebačkoj Gajevoj ulici. Na eventu je bilo je puno ljudi, i svi su se tiskali ne bi li dobili autogram, kažu nam Damir i Marko.
‘Mi smo bili po strani, ali nas je njihov tour menadžer Toni Mandić zamolio da nekaj odsviramo, jer nitko nije došao s instrumentima osim nas. Dečki (op.a. Jimmy Page i Robert Plant) bi vas htjeli čuti jer vide da svirate neuobičajene instrumente. I mi smo uzeli tambure i odsvirali tri četiri pjesme’.
Nakon toga Mandić je došao do nas i pitao nas jesmo li slobodni na taj i taj datum, (datum zakazanog koncerta Zeppelina u Zagrebu) jer su Jimmy Page i Robert Plant poželjeli da sviramo s njima, odnosno da smo im predgrupa na nastupu. Mislili smo da se šale. Bilo nam je to sjajno iskustvo, a Jimmyju Pageu za uspomenu na druženje u Zagrebu poklonili smo tamburicu bisernicu.
Šč i Dora
Pobjedničku pjesmu s ovogodišnje Dore, Šč Let3-a dečki još nisu čuli, pa nismo imali previše toga za prokomentirati, no na nastup Riječana osvrnuli su se prema onome što je zadnjih dana o njima objavljeno po medijima, a to je da još uvijek nisu shvatili o čemu se točno u pjesmi radi.
Što se tiče nastupa Gazdi na Dori, Hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije, Damir i Marko kažu da su se jedne godine kandidirali, no da su dobili odbijenicu organizatora Hrvatske radiotelevizije s obrazloženjem da im ‘pjesma nije bila dobra’.
Unatoč punom rasporedu, obavezama oko televizije, koncerata vikendima, gažama uoči fašnika i maškara, pronašla je vremena i za nas, pa smo u ovotjednom izdanju naše emisije srijedom Special Happy Show na HappyFM-u ugostili uvijek nasmijanu Mineu. Prisjetili smo se zajedno njezinih početaka karijere, pjesama koje su je obilježile, a rekla nam je i koji je to zagrebački kvart u kojem se osjeća najsigurnije.
Krcat radni raspored joj ne smeta jer kaže da u pauzama ne zna funkcionirati, teško se opušta, godišnjeg nema, a mozak joj radi sto na sat. Ako ne radi ništa misli da nešto nije dobro i tvrdi da je loš organizator svog vremena.
Počeci karijere
Uz školu, u mladenačkim danima bavila se manekenstvom, i sa 16 pjevala u ženskom rock bandu Kontesa Nera. Naravno nije sanjala da će joj život biti obilježen pjevanjem. No, kada se prijavila na audiciju za pjevačicu Srebrnih krila stvari su se krenule slagati same od sebe, i uskoro se, na prijedlog Borisa Šuputa upustila u solo karijeru.
Cijela glazbena priča nije se dogodila slučajno, iako ona sama tvrdi da je, naime Mineina majka i njezin djed po tatinoj strani upoznali su se u zboru u kojem su pjevali, nakon čega su se upoznali i njezini roditelji. U Jugoslaviji, njezina je majka snimila pet, šest ploča, i Minea tvrdi da je u obitelji baš mama ta koja ima najbolji glas, a zajedno su nastupile i na izdanju Vinkovačkih jeseni.
Vrapci i Komarci i fenomen 90-ih
Kad imaš 20 godina želiš biti ozbiljan i želiš da te tako doživljavaju. Radila sam tada novi album i Tonči Huljić mi je donio više pjesama među kojima je bila i pjesma Vrapci i Komarci. Krenem čitati tekst i mislim si ‘jel ovo moguće’? Tonči mi je rekao ili ćeš vjerovati ili ne. No, ta je pjesma imala nevjerojatno pozitivan odjek kad je izašla.
Sa svim tim pjesmama se stalo sredinom 2000-ih kada je stigao neki drugi, narodnjački, žanr.
No opet, prije desetak godina na jednom su se koncertu srele Ivana Banfić, Ella i Minea, nakon čega se koncert zbog interesa publike ponovio. Pjevale su se pjesme iz devedesetih i ljudi su fantastično odreagirali, kaže Minea. ‘Publika strašno voli te godine i meni je to fenomen, kada vidim da su u publici mladi ljudi koji se tih godina nisu niti rodili još. I to mi je ponos, mladi koji pjevaju te pjesme možda neće nužno znati da ih ja pjevam, ali negdje su ih čuli, pokupili i zavoljeli’.
Anegdote
Iako je na pozornici bilo situacija kada joj je pukla bratelica, Minea za sebe kaže da se uvijek držala podalje žiže zbivanja i da je uvijek bila dosadna, bez ispada i pokazivanja, što joj je i bilo u cilju jer svoj privatni život uvijek odvaja od poslovnog. Možda jesam jedna od dosadnijih javnih osoba, ali takva sam.
Interesantnija situacija bila je kada je na koncertu imala situaciju da ju je na bini zaprosio čovjek čija je zaručnica stajala na koncertu u drugom redu.
U srpnju 2015. godine Minei se dogodila prijelomna točka u karijeri, kada joj se, na povratku s nastupa, s u Mariboru, dogodila prometna nesreća. Minea je vozila automobil kada joj je iz suprotnog smjera ususret išao automobil za čijim je volanom vozač zaspao.
Nakon nesreće potražila je stručnu pomoć, imala je napadaje tjeskobe i anksioznosti te joj je dvije godine bilo potrebno da krene normalno funkcionirati.
Ono što je shvatila je da može biti kontrolor svoje psihe, te kako da se suprotstavi svom strahu.
Mladost u Dubravi
Minea je odrasla u zagrebačkoj Dubravi, za koju je rekla da je obožava. ‘Nije mi nikada bilo jasno zašto ljudi smatraju da je Dubrava nešto krivo ili loše, u Dubravi sam se uvijek osjećala zaštićeno, mislim je cijela ta priča jako prenapuhana. Kvart je došao na glas iz raznih razloga, no Dubrava nije opasnija od drugih kvartova’.
Rituali kroz dan
Minea nam je otkrila da najviše voli kada ne mora nigdje ići i kada može u krevetu ostati do 10, 11 sati. Velika je spavalica i nikada se nije dobro osjećala kada je morala nekamo ići ranom zorom. Najljepše joj je kada nedjeljom ne treba izaći iz pižame ili kad ode mami na ručak.
Mladolik izgled i estetski zahvati
Nema ništa protiv zahvata, niti će ikada osuditi nekoga zbog njih, no sama još nije došla u fazu da bi im se prepustila. Oduvijek se njeguje, godinama pazi na svoju kožu, pa tvrdi da joj sada to koža i vraća. Obzirom da je sklona dobiti koju kilu više, pazi na prehranu i vježba, pa kada se ovog režima pridržava onda rezultati jesu kakvi i jesu.
Na pitanje kakva je u kuhinji kaže da pojede sve što joj se servira skupa sa tanjurom. Dok mama kuha njabolje ikada, za sebe kaže da je osrednja domaćica, no da voli i zna kuhati.
Glazba
Ne može reći da je imala jedan jedini uzor, no definitivno je stare pjesme vraćaju u doživljaje iz djetinjstva i prve ljubavi, kad čuje ‘Na obali’ sjeti se svog prvog dečka s mora.
Kada nije na pozornici i ne pjeva svoje hitove iz devedesetih najviše voli instrumentale; napuni si kadu, ugasi svjetlo, ubaci laganu muzikicu za opuštanje, šum valova i mora te prirodne zvukove.
S druge strane, kad izađe van, tada je otvorena prema svemu i širokom opsegu pjesama od žive, zabavne glazbe te tamburaške.
Da imaju još uvijek nešto za reći Sanja, Marinko i Zec pokazali su krajem siječnja na dodjeli najveće i najprestižnije medijske nagrade u zemlji Zlatni Studio kada su pred dodjelu kazališnih nagrada publiku u glazbenom broju “Dani koji sjaje” zabavili u novoj suradnji s Pavelom. Mi smo ih ugostili 1. veljače u našem Special Happy Showu.
Riječ je o bandu koji ne treba previše predstavljati, dobro su poznati publici već 40 godina, a uz njihove smo hitove rasli, zaljubljivali se, rastajali, mirili, te odlazili na utakmice Dinama. Uz neke prekide u karijeri, Sanja, Marinko i Zec ovih se dana spremaju za nastup u Herceg Novom, zatim slijedi Bosna i Kanada, a moći će ih na proljeće slušati i u našem glavnom gradu Zagrebu.
Kada ne putuju i ne nastupaju, kafiće i klubove zamijenili su planinarenjem, pa se druže u malom krugu velikih ljudi, kaže nam Zec. ‘Kad ti je cijeli život na putu, onda ti je sada najljepše biti doma’, odnosno u planinama.
Novi Fosili
Nakon spora oko prava na korištenje imena banda Novi Fosili, potvrdili su nam da se ne smiju predstavljati kao Novi Fosili, ime – sklepano davno u jednoj zagrebačkoj slastičarnici.
Marinko je bio prisutan na toj kavi pred ohoho godina i desetljeća kada je pokojni Arsen Dedić pitao ‘kaj je dečki, čujem da ste osnovali band, kak ćete se zvati? Mi smo rekli da ćemo se zvati Fosili, pa je Arsen digao glavu i rekao pa onda se nazovite Novi Fosili, da se ljudi čude, i tako je ostalo.
Prvi poziv u band Vladimir Kočiš Zec je odbio, kaže da se u to vrijeme uvjetno rečeno bavio rock’n’rollom i jazzom, te su mu Novi Fosili bili ‘kuruza’. No, kad su mu predočili poslovanje banda, da imaju tjedno dva, tri koncerta te da je band na dobrim ekonomskim osnovama, onda je pristao.
I tako je nastao jedan spoj velikih emotivaca, koji žive i rade punim plućima. 80 ih godina band je imao turneje koje su trajale po tri, četiri mjeseca, pa i po dva koncerta dnevno svaki dan, članovi su se naravno upoznali, povezali i zavoljeli te ih danas veže duboko prijateljstvo isprepleteno i kumskim vezama.
Profesionalnost, upornost i ljubav prema tome što vole urodilo je brdom velikih pjesama i hitova koji se slušaju i dan danas i ljudi zbog tih pjesama i danas dolaze na njihove koncerte.
Sanja: Rit mi je veća jer sam se odlučila za lice
Plave, duge kose, zauvijek besprijekorne frizure, Sanje se svi sjećaju kao prave zagrebačke ljepotice u koju su svi dečki bili zaljubljeni, i kada je ušla u band s 19, i danas kada čeka da napuni 60 izgleda mladoliko. To pripisuje genetici, i tome što zadnjih 10, 15 godina ima par kila viška, kaže Sanja i dodaje ‘Neka mudra dama je jednom rekla da se žena kada dođe u godine mora odlučiti između lica i guzice, ja sam se odlučila za lice pa je rit malo poveća’.
Stylinzi na turnejama
U to vrijeme nije bilo stilista, modnih mačaka, vjeverica i lavova. 70ih godina išli smo u London kod pravog stiliste. Pratili smo trendove u svijetu jer smo vidjeli da se bandovi posebno oblače, pa smo Zeca proglasili odgovornim za modu u bandu. U Sohou je živio i radio šnajder Colin Wild (Divlji Colin, op.a.) kod kojeg su se oblačili rokeri Slade i Bonney M. Već idući dan ujutro imali smo gotove kreacije, za Đurđicu je Wild skrojio dvije haljine. Nije to bila baš odjeća kompatibilna za splitski festival, i sjećam se kad smo se pojavili na Festivalu da je voditeljici Jasmini Nikić skoro pao mikrofon iz ruke, naime došli smo u širokim trapezicama, uskim blejzerima, platforma cipelama, blještavi sa šljokicama.
Kasnije, 80ih, smo se sami dogovarali i brinuli o stajlinzima jedno vrijeme smo imali suradnju s obitelji Šafranko, Helenom i Rudijem.
Anegdote
U dugoj karijeri doživjeli su i preživjeli svašta, priča nam Sanja, pa je tu bilo i rikavanja razglasa, padova na bini, cipele su letjele u publiku, Marinku je grudnjak doletio u glavu, a jednom ga je na nastupu u Rusiji i ‘stislo’ na pozornici pa je morao otrčati na jedno mjesto.
Obožavatelji
Nisu imali previše problema s fanovima, a Zec kaže da su se njihovi obožavatelji podijelili u tri kategorije:
Sanju dan danas obožava populacija muško-medicinsko osoblje, duhovit je Zec: doktori, kirurzi, kiropraktičari, stomatolozi, ja sam više za prosvjetu: nastavnice, tete u vrtićima, učiteljice, a Marinko kaže da njega vole ovi iz pogrebnog poduzeća.
Rajko Dujmić
Mi smo bili petero ljudi koji su se spojili iz različitih afiniteta prema glazbi, segmenata i miljea, no dogodilo se da su naši glasovi napravili jednu prekrasnu harmoniju i posebnu boju, a za to je bio zaslužan nepresušan talenat Rajka Dujmića koji je znao od svakog iz nas izvući ono najbolje što je imao, naročito od pjevačica. To znaju i mogu samo veliki znalci i ljudi koji razumiju glazbu, rekao je Zec.
Kad je Rajko na probu donio pjesmu E moj Saša, ja sam mislio kakva je ovo pjesma, kad ono ne hit, nego hitčina, kaže nam Marinko.
Rajko je bio jedan genijalac i umjetnik i čovjek kao što je Rajka nedostaje svima u regiji ne samo u Hrvatskoj. Moje je mišljenje, kaže nam Sanja, da joj se čini da danas ima jako puno izvanrednih pjevača, producenata, aranžera, no da nedostaje pravih autentičnih iskrenih autora poput Rajka. Rajko je bio jedan od najvećih. Da je Rajko živ, i danas bismo nešto snimali, vjerojatno više prilagođeno našim godinama i zrelosti, dodaje Zec.
Rajko je obilježio veliki period naših života tim prekrasnim pjesmama i mi ih dostojanstveno izvodimo na koncertima i dan danas.
Košulja plava
Tekst za Plavu košulju napisan je kao ljubavni tekst i napisala ga je Dea Volarić koja danas živi Španjolskoj. Dea je uz Zrinka Tutića, Stevu Cvikića, Maria Mihaljevića, Momčila Popadića i Nenu Ninčevića napisala puno hitova za Nove Fosile.
Radio HappyFM je 25. siječnja, u Special Happy Showu ugostio je članove tamburaškog sastava Mejaši, popularnije kao Tamburaši u starkama, Varaždince Edu Drakulića i Nikolu Bosilja. Vrhunski zabavljači neiscrpne energije kaže da nikad nisu glumili nešto što što nisu.
Nekad nemam pojama od kud nam energija, kaže nam Edo, ali treba biti jednostavan, svoj. Nikada nismo glumili da smo nešto što nismo, odsviramo najbolje što znamo, i sve dok ljudi idu doma zadovoljni znamo da je to ispunjenje cilja i onog što smo došli ostvariti.
Što se nedostataka tiče, imali smo pristup da ćemo sve naše nedostatke pokušati pretvoriti u prednosti, uvijek smo imali cilj da nitko ne treba biti virtuoz, nego samo da budemo svoji i tu energiju koju imamo da znamo predati. Mislim da smo u tome s vremenom uspjeli i da su ljudi to prepoznali.
Čim smo krenuli napravili smo Previše ljubavi i ona je jako lijepo zaživjela, i nekako smo se tu počeli probijati na teren. Nakon toga smo napravili Uživajmo dok smo mladi, no nije bila ni sjena prvoj. Ti kao glazbenik zapravo nemaš predodžbu o tome kako ćeš zvučati u budućnosti, i nismo je imali sve do prije par godina kada smo shvatili da smo počeli stvarati neki svoj zvuk. Zorica je obilježila cijeli taj period, poslije Zorice i Ana, 4-5 piva, i mi kao bend uspjeli smo dobiti prepoznatljivi zvuk koji je drukčiji.
Postoje tri točke po kojima prepoznajemo da smo uspjeli: kada uđemo u kafić konobarica mora pustiti pjesmu od Mejaša, gazda šalje rundu, a ovaj tamo viče moj mali bi se slikao s vama. Živimo jedan lijep život zahvaljujući našoj publici.
Tamburaši u starkama
Ako ih i nemamo na nogama, u autu barem jedne imamo spremljene starke, kaže Nikola. Super je ako možeš svoj zvuk potkrijepiti stajlingom, jednom smo računali koliko starki imamo pa smo ih nabrojali preko stotinu.
Ako ih i nemamo snađemo se, deviza nam je bolje bez tambure na bini nego bez starki.
Na početku smo svi svirali u narodnim nošnjama, pa nam je to bilo naporno jer ih je trebalo peglati. Pa smo obukli odijela i cipele no nije nam išlo s našim godinama. Onda sam ja (Nikola, op.a.) jednom zaboravio cipele i imao sam na to odijelo starke, i svi su mi tada gledali u noge. Onda je Edo rekao nešto u stilu što ne bismo zadržali starke, pa smo ih zadržali, no odbacili odijela i tada smo izgledali kao pravi tamburaški pioniri; starke na nogama, plave poderane traperice i karirana košulja.
Da je to dobar put pokazalo se kada su roditelji djecu počeli oblačiti u tu obleku kad bi dolazili na naše koncerte.
Znamo da nisu zdrave i već smo probali stavljati anatomske uloške, no nije to taj feeling. Najgore je kad ih zaprljaš i moraš ih ići prati, a znaš da nije to to, starke se ne nose ful čiste. Vjeruj mi da kad sviraš na Staru godinu na otvorenom na minus 17 u starkama je jako hladno.
Mejaši
Kada smo odlučivali o imenu banda, bile su opcije Komšije, Cofleki, no niti jedno ime nije baš u potpunosti sjelo. Onda sam na televiziji, tada teletekstu zapravo, vidio da ide serija Mejaši pa smo s tim imenom pokušali ići naprijed. Jedna riječ koja bi sve objasnila, a da na prvu zainteresira. Ime se s vremenom pokazalo sve bolje i bolje, neki misle da smo iz Splita, neki iz Slovenije, neki iz Zagorja, a mi smo glavom i kapom Varaždinci.
Zorica – najveći hit
Kad smo izdali prva dva singla Denis Dumančić nam je došao i rekao dečki ja imam stih ‘a u zoru Zorica me budi’, i sad je trebalo dalje razraditi pjesmu. Zorica je inače Denisova žena i valjda mu je bilo mrsko što ga budi ujutro. Imali smo i neki rif, neki tekst, i Denis nam je potom gotovu pjesmu predstavio. No mislio sam si, joj ne bih ja to svirao, ja bih radije nešto poput Parnog Valjka, no nemaš ti pojma kad si mlad. No hvala Bogu da smo se odlučili da idemo u tom smjeru jer nas je to obilježilo.
A tko je Zorica? Taj termin, odnosno ovo pitanje bilo je najtraženije na googleu u Hrvatskoj 2014. godine, rekao je Edo.
Tekstovi Mejaša uvijek su bili malo drčniji, fokus je na ljubavi naravno, no uvijek se u tekstovima motalo pivo, pa eto i hopa cupa, uvijek je to podsjećalo na Plavi orkestar i plesali smo oduvijek po rubu. I u pjesmama Pet šest piva i Zavela me Ana, i Ale Ale. Pri kraju smo sada i s novom pjesmom, no evo još čekamo i tražimo još jedan mali nerv da se istaknemo, ganjamo svaki put nešto novo, ne stajemo nego grizemo još jače. U našim pjesmama postoji ta jedna jednostavnost, Zorica je bila megahit i teško je nakon toga.
Hrvatska zabavna glazba
Dao bih puno više prostora zabavnoj glazbi, riječ je o tom jednom melosu koji je nas Hrvate obilježio tijekom godina i koji nas predstavlja prema van. Bilo da je on kajkavski, slavonski, dalmatinski, uopće nije bitno. Tko ne vjeruje neka bilo koju subotu ode na koncert takvog jednog zabavljača, ti su koncerti puni i van granica Lijepe naše. Voljeli bismo da na scenu dođu mladi izvođači, ne zbog konkurencije, nego da svak’ da nešto svoje. No, mladi nemaju podršku i nemaju se gdje promovirati. Također, ne bi bilo loše da svi ti mladi koji se probijaju počnu razmišljati na hrvatski način, da se prestanu raditi coveri na stranim jezicima. Svi bi preko noći htjeli biti Ed Sheeran i Justin Bieber. Oliver i Parni Valjak isto nisu preko noći postali to što jesu, niti mi nismo dobili sto koncerata godišnje. Hrvati su muzikalni, talentirani i mislim da budućnost leži u mladima i da se nemaju čega sramiti.
U novom izdanju Special Happy Showa u srijedu 18. siječnja ugostili smo pjevačicu Ivanu Kovač. Veoma dotjerana, ona dotjeranost kakvom pokušavamo objasniti dotjeranost fetivih Dalmatinki, stigla je i u naš studio, no kod kuće i druženjima izvan scene, kad se kamere ugase, takve outfite jedva čeka zamijeniti nešto ležernijim izdanjem, tenisicama, tutama (op.a. trenirkama) i šiltericama.
Mišina mala, teret ili privilegija
Imala sam jedan period kada sam razmišljala: ‘ja sam Mišina kćer pa moram biti tiha i ponizna, ne smijem vikat, ne smijem reći što mislim jer će ljudi to doživjeti kao vidi male Mišine kako može biti bahata. I to mi je na psihu počelo utjecati. I onda sam si rekla pa što ima veze što sam Mišina, pa sam počela biti glasna i govoriti što mislim.
Nisam imala privilegije, ali nisam ih ni tražila, nisam tip koji se isticao radi toga, odrastala sam kroz osnovnu i srednju školu normalno jer što dica znaju tko je Mišo Kovač. Imala sam najnormalnije djetinjstvo i najnormalnije sam odrastala, moja ekipa nije bila snobovska, to je bila ekipa iz kvarta.
Postoji jedna anegdota, koju ne smijem ispričati, što se jednom dogodilo što se uleta momaka tiče, neki momci se nisu usudili prići, a što se Miše tiče bilo je rešetanja što si, čiji si, padne li joj dlaka s glave ubit ću ga.
Kad sam ušla u studio i stavila slušalice zaljubila sam se u sekundi
U mladosti Ivana se bojala mikrofona: ‘Bila sam jako sramežljiva, baš pretjerano, ovo sad nisam ja onda. Kako sam svirala klavir Mišo je došao na ideju da sviram klavir na njegovom koncertu, rekoh nema šanse, eto kakav sam strah i sram imala od ljudi. Sve dok se nije desio taj jedan trenutak – ah život je samo jedan. Onda je Mišo došao na ideju da snimimo duet, rekoh može. Ako će biti grozno vikat će mala Mišina je očajna, no proći će za misec dana. I tako sam ušla u studio i zaljubila se u sekundi. Taj osjećaj kada sam stavila slušalice i mikrofon to je bilo to i tog trena sam to znala.
Magazin: U tom periodu sam još bila sramežljiva, no već sam potpisala ugovor pod jednim uvjetom, a to je da neću pivat uživo. Sve dok nije nazvao Tonči. I tada sam shvatila da to jednostavno moram napraviti, nemaš drugog izbora. I tu sam shvatila da pod stresom jako dobro funkcioniram. Jako sam puno naučila u Magazinu, i skužila da zapravo nemam strah od ljudi, nego da sve to jako volim i da je to jedan moj prirodni habitat.
Što se stresa tiče i dobrog funkcioniranja u njemu, jednom sam bila prisiljena sama promijeniti gumu na cesti. Na karlovačkoj mi je pukla guma i što sam mogla, bila sam sama i upalila tutorial na youtubeu i promijenila sam tu gumu.
Da nije pjevačica
Pitali smo Ivanu što bi u životu radila da nije pjevačica. ‘Nemam pojma, ne znam gdje bi me život odveo, skužila sam da je ovo moj san. Imala sam super plaćeni posao prije ovog, bila sam na Tajlandu, vrhunski plaćen posao administratora, no tip sam koji mrzi monotoniju, mora biti muving, stalno sam na putu, nikad ne znaš što će se desiti, i zato volim ovaj posao.
Kada ne znam što me čeka drugi dan, onda imam osjećaj da živim. Volim neizvjesnost. Nekada mi dođe da odem na Tibet levitirati s onim guruima, ali bi prošvikala za dva dana.
Lom
Ivana je nedavno objavila novu pjesmu Lom, pjesmu koja je trebala otići Joletu pa evo priče:
Na ručku s Branimirom Mihaljevićem i Nenadom Ninčevićem pričali smo o pismama i Branimir mi je rekao da preslušam Lom. Pustio mi ju je, pa ugasio, i od onda je nisam mogla prestati pjevati. Jole je taj tren nije htio uzeti, pa je zaboravio na nju. Ta pjesma zapravo uopće nije za mene, ona nema poveznice samnom no nisam je mogla prestati pivati. Primjerice ja bih tu pjesmu dala Stakiju. Ali moja je.
Dalmacija
Kad idem u Dalmaciju, kada prođeš Sveti Rok kao da si sve ostavio iza sebe i ušao u raj. Dalmatinci funkcioniraju po principu nije priša i uvijek sve stignu, a u Zagrebu sam uvijek pod stresom, a realno uopće nemam razloga za stres. Znam da sam jednom od Dubrave do ćaće do Malešnice putovala dva sata i to mi stvara stres, a toga doli nema.
Elena je prvo čula ACDC
Kad sam s Elenom imam solističke koncerte. Ja sam sama dite Rolling Stonesa, Dire Straitsa, ACDCa, Animalsa, i to kad slušam razvalim na osamsto! Kada sam bila trudna Eleni sam prvo pustila ACDC.
Karikature Akija
Divila sam se Elvisu, slušala NKOTB, no uvijek je tu bila zabavna glazba. Obožavala sam Parni Valjak, imala sam bilježnicu, posvećenu Parnom Valjku, to je bila moja Biblija, u njoj sam crtala karikature Akija. Imala sam potpise članova Valjka na zidu uokvirene s potpisima Van Bastena i Gulita.
Aki nema zamjene, kao ni Freddy Mercury.
U srijedu 11. siječnja u Special Happy Showu ugostili smo pjevača Miroslava Škoru.
Svestrani Škoro, inženjer građevine, doktor ekonomskih znanosti, u životu se dotakao mnogih poslova, pa je tako radio na televizijama kao voditelj, bio je novinar, konzul, saborski zastupnik, poduzetnik, glazbeni urednik, scenarist, pisao je glazbu za serije, sapunice, a objavio je i knjigu, prvu hrvatsku znanstvenu monografiju o glazbi i autorskom pravu, koja je predstavljena prije par godina na Interliberu. Kao da ovo nije dovoljno, pred ohoho godina radio je kao krovopokrivač u Munchenu, a ne tako davno završio je tečaj za bagerista.
Kaže da je jedan od onih koji je rijetko kad u životu radio za sustave, a ako posla nema smisli nešto, jer tako je to kad je na prvom mjestu glazba, objašnjava pa dodaje: Sve je sinusoida, nekad si na vrhu nekada na dnu. Dobro je kad si na dnu jer znaš da ideš gore, nezgodno je biti gore jer ne znaš kad ćeš krenuti prema dolje.
Tema ranije spomenutog doktorata bila je glazba, svojevrsna borba za glazbu kao žanr, a napisao ga je ne bi li vidio može li se neki od tih alata primijeniti te koliko glazbenici razumiju čime se bave i koliko razumiju svoja prava.
A rezultati nisu dobri, kaže Škoro, te isto tako misli da se oni u međuvremenu nisu niti popravili. Glazba kao posao je prekrasan, no vrlo rijetko ljudi paze na svoje vlasništvo. Tada se događa da poput malog hrčka, kao iz priče o mravu i cvrčku moraš puno toga navući sa strane da bi imao dovoljno.
Priča o čvarcima
Ne bi li tako navukao dovoljno, kako kakav cvrčak ili mrav, a u svom poduzetničkom duhu, postoji jedna Škorina priča o čvarcima. Krivo interpretirana doduše, u varijanti da ih je proizvodio, no priča o čvarcima nešto je drukčija. Naime, jednom je zgodom Škoro tako u svom poduzetničkom duhu napravio kutijicu Čvarci to go, i svak tko je bio na njegovom koncertu u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dobio je ‘putnu’ kutijicu punu čvaraka, čisto da svi na povratku s koncerta do kuće imaju nešto za zobati.
Glazbeni autoriteti
Za sebe kaže da je najlijenije biće kada je u pitanju pisanje pjesama, te to potkrijepljuje činjenicom da je sa svojih 60 godina napisao devet albuma. Što se drugih autora tiče, koža mu se naježi kada čuje Dišperadun, Runjića u izvedbi Olivera Dragojevića, a slične senzacije izazivaju mu pjesme koje su napisali Arsen Dedić, Đorđe Novković ili navedeni Zdenko Runjić.
Osim toga, misli da kao narod imamo puno krasnih autora i pjesama.
Ravnica
Škorina legendarna pjesma Ravnica, nastala je 1989. godine kada se oženio i odselio u Ameriku. Kod kuće je često bio sam, obzirom da je supruga Kim svakodnevno radila i odlazila na posao. Neizmjerno je sretan postao kada je shvatio da pored njih živi Jerry Grcevich, američki hrvat, vrhunski tamburaš. Škoro i Grcevich napisali su Škorin prvi album, Ne dirajte mi ravnicu, s 12 pjesama, objavili su kazetu te je poslali Jugotonu koji nije želio stati iza albuma.
Prvi puta pjesmu je na Radio Osijeku zavrtio dežurni urednik, profesor, Željko Barba 1. kolovoza 1991.
Kada su Zlatni Dukati snimali spot za Ravnicu, vjerojatno mnogi znaju trenutak u kojem pokojni Fabijan Šovagović pušta suzu. Lijepa priča koja je uvijek lijepa za čuti je ta da je ta Fabijanova suza, kako je glumčeva supruga Anja ispričala Škori, bila iskrena, stvarna i ne planirana. I iako Fabijana koji je strašno volio svoju ravnicu više nema, ostala je ta suza iza njega, kaže Škoro.
Lisinski
Sredinom veljače, točnije na Valentinovo čeka nas i nastup Miroslava Škore u Lisinskom, sad već tradicionalno od 2015. s godinom pauze u tvrdom lockdownu.
Lisinski ima stolice i prijatan raspored, kaže Škoro, ja volim kada publika kupi kartu, i namjesti se u dvoranu, slično kao i dvorani Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu.
Koncert u Zagrebu za 14. veljače je skoro pa rasprodan, a Škoro najavljuje svečanost koja je za njega kao glazbenika i glazbenog umjetnika taman. Lisinski je moje utočište i moje sklonište u kojem mogu napraviti ono što najviše volim – kombinaciju priče i pjesme i improvizacije.
Hrvatska zabavna glazbena scena
Za razliku od mnogih drugih glazbenika koji su gostovali u SHS-u Škoro nije toliko skeptičan za budućnost hrvatske zabavne glazbe. Naime, druga vremena nose druge načine kako se s nosimo sa stvarima. Nekada su highlighti bili snažni, medijski popraćeni festivali, koji su glazbenika već sutradan, ako je na njemu nastupio i imao dobru pjesmu – pretvorili u najpopularnijeg čovjeka u državi.
Festivali više nisu fora, kaže Škoro, jer se glazba digitalizirala.
‘Trenutno, glazba je u situaciji u kojoj treba biti jer je obezvrijeđena, sve svira stalno. Nekada davno glazba je bila usluga, a ne materijalni proizvod. Odjednom, s vinilom, tvrdi Škoro, glazba je postala dostupna, što nije bilo predviđeno’.
‘Digitalija je dovela do te razine da se glazbu slušaš dok se tuširaš ili trčiš, neki znanstvenici tvrde da je glazba postala beskorisna kulisa.
Ipak, misli da u Hrvatskoj još uvijek ima dobrih autora, mladih, sposobnih i dobrih klinaca, kojima treba pružiti šansu.
Tajna dugotrajnog braka
…je da se ne rastaneš, ako se rastaneš onda nisi uspio. U braku je važno i razumijevanje, riječ je o procesu koji prolazi različite faze. Od skupljanja kuverata i love na svadbi, zatim druge faze kada dođu djeca koja traže svoje, a ako si to sve preživio već imaš lagano 20 godina braka. Tajna braka je i da znate šutjeti.
Sa svojom suprugom Kim Škoro se upoznao na gaži, nekada davno došla je na jedan njegov koncert, imao je jagode i rekao joj Oš? To je bilo pitanje s kojim sam je osvojio.
Prve srijede u novoj godini u Special Happy Showu ugostili smo Franu Pehara iz Tarapana banda. Frano i gitarist Damir Vukić gotovo direktno s aerodroma, još neispavani zbog promjene vremenskih zona, uplovili su u studio Happy FM-a.
Odmah smo saznali da su se vratili iz Vancouvera gdje su održali novogodišnji koncert, kako se čini budni još od novogodišnje noći, ne brojimo li sitne sate koje su uspjeli nabrati u avionu za san. Frano priznaje da je još uvijek pod dojmom koncerta te da je ovo bio jedan genijalni ulazak u novu godinu.
Novogodišnje želje su puno dobre glazbe, zdravlja, i da se može raditi. U prosincu, s dva koncerta u Kanadi, Tarapana nije imala vremena za odmor, a čini se da ga previše neće imati niti u siječnju jer idu snimanja. Dečki kažu: “Nije moglo bolje završiti niti bolje početi”.
U svakom slučaju, u potpuno drugim okolnostima od prošlogodišnjeg dočeka, dragog srcu, no drukčijeg. Prošle godine Tarapana je imala dogovoreni koncert u Švedskoj, no zbog pandemije koncert je bio otkazan. Bilo je upita za Petrinju i band je odlučio bez honorara napraviti koncert u ovom gradu. Novogodišnji je koncert trajao dva sata, a i u studiju su Frano i Damir iskoristili priliku te pozvali i apelirali na nadležne da se ljudima s ovog područja pomogne.
Novogodišnjih osobnih odluka Frano ima još, neke tek treba donijeti, a na kraju i provesti. Rade se neke nove pjesme, kojih već ima dosta, a nadaju se da će i album završiti do kraja godine. Radi se punom parom i čvrsto vjeruju da je rad jedini ispravni put.
Što se karijere tiče plan je iznenaditi publiku u veljači s novom pjesmom, idu u studio s Dušanom Bačićem te čvrsto vjeruju da je ova godina njihova godina.
Ono što publiku banda zanima je i poveznica imena banda sa Severininom pjesmom “Tarapana”. Gdje ima dima ima i vatre, s obzirom na to da je tekstopisac Dušan Bačić emotivno vezan za pjesmu “Tarapana”, a band je nedugo nakon ovog velikog hita nastao, k tome još i catchy zvuči, ljudi su je lako zapamtili, bilo je nekako logično i zgodno nazvati band i izazvati Tarapanu!.
Iako band čine članovi iz tri zemlje: Hrvatske, Slovenije i BiH, vrlo im se lako uskladiti.
Prvi studijski album
Prvi studijski album “Ja sam na te ponosan” izvanredan je album koji se i dan danas uspješno vrti, dok je album “Vidim te u bijelom” iz 2016. apsolutni hit na Tik toku dan danas – šest godina kasnije. S ovom društvenom mrežom sada je dobio novu snagu, kaže Frano, koji je u Zagrebu završio srednju školu i magistrirao na Fakultetu političkih znanosti, te se ovdje kao i u rodnom Međugorju osjeća kao doma.
Mate Bulić, kolega, mentor i rođak
Pjesma “Ja sam na te ponosan” duet je s Matom Bulićem, Franovim rođakom, kolegom i mentorom koji u Blatnici, malom mjestu pored Međugorja desetak godina organizira ljetni koncert “Blatničke note dobrote”. Za ovako mlade autore koncert ima posebno značenje, naime nastupati na mjestu o kojem ste maštali kao dijete na kraju se pokaže kao neka polazišna točka svega, kaže Frano.
“Mate je legenda, velika zvijezda, dobar čovjek i super glazbenik, poznajemo se cijeli
život. Na jednoj svadbi u Mostaru otpjevao sam “Vidim te u bijelom” i to se Mati svidjelo, nakon čega mi je Dušan Bačić poslao pjesmu “Ja sam na te ponosan”, nadodaje Frano. Sve ostalo je povijest.
Najdraža pjesma Tarapane
“Sve pjesme su mi drage, ne bih ih snimao da nisu, no možda bih izdvojio “Vidim te u bijelom” jer je to prva pjesma gdje su nas ljudi počeli zvati na nastupe, naravno i “Ja sam na te ponosan”. Kada sam prvi put čuo “Ja sam na te ponosan”, prođu ti kroz glavu odnosi s članovima obitelji. Mislim da se svi mogu poistovjetiti s tom pjesmom. Možda to ne kažemo bratu, sestri, mami i tati, no evo kada je pjevam možda se naša publika sjeti nekome to reći, dok još imamo vremena”, govori nam Frano.
Počeci
Frano je svoju pjevačku karijeru započeo u crkvenom zboru. “Na vjeronauku u osnovnoj školi časna sestra vjeroučiteljica pitala nas je da otpjevamo frazu iz jedne pjesme. Meni je rekla da ne trebam doći na audiciju nego da odmah dođem pjevati u zbor”.
“U gimnaziji sam skupio određeni broj pjesama i počeo se fokusirati na glazbu. Potom sam uzeo stanku i maturirao te upisao fakultet. Na fakultetu sam upoznao Dušana Bačića. Sve svoje obaveze sam doživljavao ozbiljno, i ispunjavao ih uz pomoć prijatelja i profesora koji su mi izlazili u susret i vjerovali u mene”, zaključuje Frano.
28. prosinca u Special Happy Showu gostovao je hrvatski ženski tercetni sastav. Andrea Paškvarn (glavni vokal Zadar), Silvia Ivić (tambura i prateći vokal Koprivnica), i slovenska izvođačica Ana Vurcer (violina i prateći vokal).
Sastav je produkt natječaja za novi ženski band gore navedenih velikih beogradskih producenata i tekstopisaca Bačića i Dragojevića koji su Učiteljice osnovali prije devet godina.
Dueti
Možda najbitniji duet je onaj sa Severinom Generale, a pohvaliti se mogu duetom i s Nedom Ukraden – pjesmom Noći u Brazilu. Snimile su duet s Tarapanom, no i jednu s popularnim njemačkim DJ-em Mateom. Duet s Jasminom Stavrosom – Nema natrag, Učiteljicama je pomogao u uzletu karijere, i djevojke su se složile da im možda nije najdraži, no svakako im je bio najuzbudljiviji duet.
Probe
Obzirom da Ana živi u Sloveniji, a Andrea i Silvia u Zagrebu, djevojke se nalaze u Zagrebu, a probe se, barem one pjevne, često odvijaju i u autu, kaže Ana.
Tijekom dvije godine pandemije koronavirusa, spot za pjesmu Proći će i to snimile su svaka iz svog doma, svojim mobitelima, ispalo je ok, kažu, no riječ je o iskustvu koje ne bi željele ponoviti.
Jedno od najkompliciranijih iskustava bilo je snimanje spota za pjesmu Dunav u Rumunjskoj. Lijepo snimanje ispalo je naporno, jer je vani bilo veoma vruće, djevojkama se topila šminka, klima u automobilu nije stigla hladiti koliko je bilo vruće, trava na lokaciji snimanja je bila vrlo visoka, i rekli su nam da u njoj ima zmija. Jako teško snimanje, jedna po jedna smo snimale, dok se jedna hladi druga snima i tako to, kaže Ana.
Zanimljiva priča stoji i iza snimanja spota za pjesmu Generale u Crnoj Gori, gdje su djevojke čekale struju kako bi mogle oprati kosu, no nećemo sve otkriti nego ćete detalje čuti na našem video.
Publika
Do sada su svirale u osam različitih država, no želja im je održati koncert u Kanadi i Švedskoj, no i vratiti se u države u kojim su nastupale.
Razumljivo, najčešće sviraju u Sloveniji i Hrvatskoj, a cure misle da se Slovenci najviše vesele njihovim nastupima, jer uvijek naprave dar-mar i raspašoj.
Ana kaže da to pripisuje tome što su Slovenci po naravi veseli, dosta se pleše i glasno priča.
Prije svega smo muzičarke
Dušan i Bojan od početka su tražili djevojke koje sviraju violinu i tamburu, Ana Vurcer svira violinu, Silvija tamburu, Andrea svira klavir, te se cijela kombinacija instrumenata i glazbe dobro stopila i sljubila, te da radi toga imaju jedan prepoznatljiv zvuk, tvrde cure.
Ljudi misle da dobro izgledamo, da se našminkamo i da je to to, no mi na koncertima i pjevamo i sviramo te uživamo, ja sviram violinu više od 20 godina. U studiju i glavne i prateće vokale same radimo, prije svega smo muzičarke, kaže Ana.
Planovi za iduću godinu
Jako brzo izdajemo novu pjesmu i novi spot, odmah u prvom mjesecu snimamo spot, a pričali smo o tome da bismo izdale album. Planovi su veliki i nadaju se da će sve to uspjeti.
Producenti realno dosta dobro znaju situaciju na tržištu, znaju šta je popularno i moderno, tako da nas jako dobro poznaju.
U trećem mjesecu je deveti rođendan Učiteljica. Nekada slučajan spoj nas tri, na kraju je ispao odličan spoj i jedan dobar ženski bend, kaže Ana.
Kao nepobitna činjenica stoji da iza njega stoji 15 studijskih i tri kompilacijska albuma, jedan je od kraljeva domaće estrade, desetljećima u vrhu hrvatske domaće zabavne glazbe, a note njegovih najvećih hitova nerijetko se sviraju na zabavama i svadbama. On je Jasmin Stavros – Staki kojeg je četiri dana uoči Božića Elvis Mehičić ugostio u Special Happy Showu.
Dolazi iz glazbene obitelji, otac mu je svirao u splitskom HNK, glazbenik mu je bio i djed, a majka je pjevala u splitskoj operi.
Sa suprugom Žarkom, s kojom je u braku desetljećima, 20 godina živi u Kupeć Dolu, zaseoku sedam i pol kilometra udaljenom od Jastrebarskog, mirnim životom na kontinentu kojeg kombinira provodeći ljetne mjesece na Korčuli.
Do Kupeć dola supruga i Jasmin stigli su davno sasvim slučajno, zaseoka u kojem je Stavros popravljao svoj starI bmw. Prvo su preuredili staru vikendicu, a zatim su u ovom dijelu Hrvatske pronašli trajni mir i mjesto za kvalitetniji život, skuplji 30ak posto, ali vrijedi, govori nam Stavros.
Pjesma na kojoj sam zaradio najveće novce – Đuli – bila je slučajnost
Jedna od najpopularnijih pjesama uz Umoran sam, Nema mi do njenih očiju, Kad se prijatelji rastaju, ostala je Dao bih sto Amerika, no najveći financijski uspjeh donijela mu je pjesma Đuli koju je snimio s Danijelom Popovićem.
Đuli je bila čista slučajnost, dugo godina bio sam studijski bubnjar, i došao sam iz New Yorka u Zagreb, trebao sam snimiti ploču Mati Kovaču, no prije toga mi je pokojni Mato Došen rekao da ćemo prije snimiti jednu pjesmu. Svirali smo taj Đuli, Došen je rekao da je to pjesmu za Jugoviziju i za Danijela Popovića. Nabrzinu smo je snimili, ja sam je snimio u četiri minute. Pitao me Došen hoću li da mi plati u kešu ili da mi da procenat. Ja sam oduvijek radio na procenat i dobio sam jedan posto od jedan posto, to je 0,01 posto.
Nakon tri mjeseca došao sam na banku i tamo mi žena kaže da je došlo do neke greške, naime dobio sam 70 tisuća maraka. Najveće pare sam zaradio na Đuli, bila je čudovita Đuli.
Prije Žarke, živio sam onako kako se ne živi
Prije Žarke živio sam jako burno, s 15 godina sam počeo profesionalno svirati bubanj, još sam išao u osnovnu školu. Evo primjer, svirao sam u grupi More, pa sam bio s Delfinima. S 18 godina u Rusiji sam proveo šest mjeseci i tamo zaradio toliko para da su svi koji su svirali sa mnom kupili stanove, aute i još im je novca ostalo. A ja sam sve svoje pare potrošio i jedino mi jer ostalo novca za starog polovnog fiću. Ja sam svaki tjedan išao u Pariz, London, Rim, garderoba, odijela, šminka, drobio sam sve i živio sam onako kako se ne živi.
Bio sam popularan, imao sportski auto, lumpovao, provodi se, dotako sam dno života. Tada sam zavapio, daj mi Bože nekog anđela, moji neki prijatelji su umrli pored mene pa i meni na rukama, Split je bio grad droge. Tada sam shvatio da je vrag odnio šalu, ja osobno nisam imao kontakta s tako teškim drogama, marihuana i hašiš bili su moj domet, no prijatelji su mi bili na igli, kokainu. Shvatio sam da je takav život isprazan, da nema smisla imati svaku večer drugu djevojku, čovjek se zasiti.
U tri sata poslijepodne u Splitu pred crkvom iz crkve izlaze dvije cure, jedna viša jedna malo niža, i ta niža je bila moja žena. Trebalo mi je četiri, pet mjeseci da dođem do nje, iz tradicionalne je obitelji, kršćani, nekako sam uspio doći do nje preko moje rodice, hodali smo tri godine u čistoj čistoći što je za mene bilo van pameti, tako da je prva bračna noć bila u vlaku prema Rusiji, nakon tri godine, do tada se nismo ni poljubili za pravo.
Nogomet
U Splitu smo živjeli preko puta starog placa, Hajdukovog igrališta i kao dica smo se igrali na njemu. Počeo sam kao pionir trenirat u Hajduka, no u to vrijeme nogometaši nisu imali takvu perspektivu i honorar kao danas. Uglavnom meni je pokojni otac rekao nećeš ti meni igrati balun nogometaši su ljudi bez perspektive, ja sam bio jako razočaran i to mi je bilo stvarno najteže. Prestao sam igrati nogomet, a bio sam veliki talent.
Nogometu se vraćam početkom rata kada je pokojni Tomislav Ivčić osnovao humanitarne zvijezde i igrali smo i trenirali na Hitrecu na Dinamu. Utorkom i četvrtkom igrali smo protiv svećenika i drugoligaša, bili smo dobra ekipa, Boris Novković bio je odličan, ja sam bio stoper.
Kad se prijatelji rastaju – pjesma koja je prorokovala rat
Rajko Dujmić nazvao me pred rat i rekao Jajo treba nam album Kad se prijatelji rastaju jer kreće rat, rekao sam što si ti neki prorok? Kakav rat? Idemo odmah u studio i u travnju moramo izać van s pjesmom. I stvarno je rat počeo. Dujmić je prorokovao i meni moju karijeru.