Boris Novković: Imao sam ideju da Tamaru ne snimim, nije se uklapala na album
U Special Happy Showu u srijedu 26. travnja ugostili smo hrvatskog pjevača, skladatelja i kantautora Borisa Novkovića, zagrebačkog ‘dečka’ sa Šalate. U Showu nam je govorio o svom djetinjstvu i odrastanju, naslijeđu rodnog Sarajeva, odnosu s ocem, glazbenim genijalcem Đorđetom Novkovićem, te je podijelio s našim slušateljima i neka zrnca mudrosti i promišljanja o umjetnoj inteligenciji i dobu u kojem danas živimo.
Kao beba sa šest mjeseci Boris je iz Sarajeva zbog potreba očevog posla s roditeljima stigao u Zagreb. Iako obiteljski nije povezan sa Sarajevom, u ranoj je fazi svoje karijere, pod utjecajem predstavnika, kolega i prijatelja iz sarajevske pop rock škole koketirao s žanrom.
Djetinjstvo obojeno zelenom bojom
Djetinjstvo mu je bilo ‘obojano u zelenu boju’, odrastao je na zagrebačkoj Šalati, a sva događanja, prisjeća se Boris, odvijala su se vani, u Mesničkoj ulici, na ‘dječačkom Sjemeništu’ (op.a. Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu, Voćarska cesta), u šikarama u kojima su se skrivali i igrali, zatim kod škole i na školskom igralištu gdje su ganjali loptu i provodili vrijeme prije i poslije škole, od jutra do sumraka.
‘U ono vrijeme, nije bilo toliko igranja po pravilima, po kojima danas sve funkcionira, onda je bilo snađi se sam, ali u uzajamnoj interakciji nas klinaca. Postojao je jedan ispravan kodeks u svemu tome. Odgoj ulice je bitan za život jer je primjenjiviji za život, naučiš se ponašati, komunicirati s ljudima, prevazići neke prepreke, danas su životi puno steriliniji’.
Đorđe
‘Moj pokojni otac prije svega je bio otac, prije svega smo imali odnos oca i sina, i sa distance mogu reći da sam jako zadovoljan s njegovom očinskom ulogom kakvu je danas vidim. Bio je strog, tjerao me na odricanje, red, rad i disciplinu, i to mi je pomoglo, jer mi nije dozvolio da se rano opustim i da kao mlad čovjek probam neke stvari te ih tako uništim, a sport je i njemu bila bitna stvar i on me i okrenuo ka sportu.
Kasnije, naš odnos je bio odnos dvoje kolega jer smo radili u istoj branši, iako ne istog žanra. On je iza sebe imao ogromne uspjehe, jedne od najvećih na ovim prostorima kao skladatelj. I naravno da je sam njegov autoritet, s onim što je napravio, imao potrebu da bude dominantan, i da ponekad nametne neko mišljenje. Znali smo nekad imati nesporazume, ponajviše oko glazbenih tema. Ja sam svojski branio to svoje, jarac sam po horoskopu. Sve u svemu imali smo jedan predivan odnos i strašno mi nedostaje.
Kuda idu izgubljene djevojke
Jedan od Borisovih najvećih hitova pjesma Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara) gotovo da se nije dogodio! ‘Ja sam radio cijeli album, kompletan album imao je dušu i neku zajedničku nit, priču. Kada sam radio taj album imao sam ideju da Tamaru uopće ne snimim, jer mi je u odnosu na cijeli album pjesma baš odskakala, pjesme na albumu su bile progresivnije i teže i Tamara se činila da se ne uklapa. Dobro da to nisam to napravio’.
Let 3
Porazgovarali smo s Borisom o plasmanu Let 3 na Dori pa evo što je rekao.
‘Bio bih iznenađen da je Let 3 napravio nešto što nikad nije,no to što su oni napravili to nije neiskreno, Let 3 sami po sebi sadrže satiru u svom nastupu i vole se sprdati sa situacijama i stvarima…a kako će to proći na Eurosongu to ne znam, nezahvalno je prognozirati kako će nešto proći na Eurosongu, ovisi o više faktora, kako se poklope energije i splet okolnosti, i još štošta’.
Boris Novković 2005. godine nastupio je s ansamblom Lado na Eurosongu u Kijevu s autorskom pjesmom Vukovi umiru sami, jednog atipičnijeg za Borisa – etno stila. Skladba se plasirala u samu završnicu Eurosonga na kojoj je ostvareno jedanaesto mjesto sa 115 bodova. Iduće godine na Eurosongu Boris Novković predstavio se kao skladatelji Moje štikle u Severininoj izvedbi.
Publika danas
Prije 30 godina obožavale su ga djevojke no i majke tih djevojaka, a nakon što je proveo i još uvijek je u poslu, Boris i dalje radi aktivno, proizvodi pjesme i albuma, no ne voli pričati o obožavateljima jer se to povezuje s egom: ‘Zahvalan sam svima koji slušaju i štuju moju glazbu, nevezano za spol koji me sluša. 80-e su zahvatile klasičnu idolatriju, imali smo idole kojima smo se divili i radi njih padali u nesvijest, danas više nema idola tog tipa, nitko ni za kim nije toliko lud da mu je to strahovito bitno. Danas je svak svakom idol, jedni drugima se dive na instragramu, to traje pet minuta i to je današnja idolatrija.
